“Svejedno bih je ubio”:
Istraživanje koje je promijenilo pogled na femicid u Kirgistanu
Intervju sa Saviom Hasanovom, novinarkom i aktivistkinjom iz Kirgistana
razgovarala: Maida Salkanović
Pojam femicid, iako označava ubistvo žene zbog mržnje prema ženama, rodne diskriminacije ili nasilja zasnovanog na rodu, često se ne koristi ni u javnom diskursu ni u pravnom okviru na Zapadnom Balkanu. Slična situacija postojala je i u Kirgistanu, ali u još ekstremnijem obliku – prije istraživanja platforme Kloop, ovaj pojam gotovo da nije bio poznat, niti korišten za opisivanje tragičnih ubistava žena.
Tek nakon što su novinari i novinarke Kloopa, uključujući Saviju Hasanovu, analizirali više od 54.000 vijesti i statistika o ubistvima, te iznijeli podatke o razmjerama femicida u Kirgistanu, ovaj termin počeo je ulaziti u javni diskurs. Njihovo istraživanje otkrilo je šokantne detalje: žene su najčešće ubijane u vlastitim domovima, od strane partnera, supružnika ili poznanika, a ubistva su često bila praćena posebno brutalnim nasiljem. Uprkos tome, femicid se u Kirgistanu, kao i u mnogim zemljama Zapadnog Balkana, ne prepoznaje kao poseban oblik zločina, što dodatno otežava njegovo adresiranje i sankcionisanje.
Rad Kloopa izazvao je snažne reakcije, od osuda na društvenim mrežama do podrške lokalnih i međunarodnih organizacija. Takođe, istraživanje je osvojilo prestižnu međunarodnu nagradu Sigma Awards 2021 za istraživačko novinarstvo zasnovano na podacima, čime je skrenulo pažnju na femicid kao globalni problem. Ovo istraživanje također je pokrenulo veliko istraživanje Ujedinjenih nacija (UN) o femicidu u Centralnoj Aziji.
O ovoj temi razgovaramo sa Savijom Hasanovom, jednom od autorica istraživanja, koja otkriva kako je projekat započeo, kakve su bile reakcije na istraživanje i koliko je važna saradnja među novinarima, istraživačima i aktivistima u borbi protiv rodno zasnovanog nasilja.
Šta je bila motivacija za “Svejedno bih je ubio” i kako je projekat započeo?
Dana 8. marta 2020. godine, tokom mirne demonstracije povodom Međunarodnog dana žena, mene i još oko 70 drugih aktivistkinja napala je grupa maskiranih muškaraca. Uništili su naše plakate, simbole i ostale materijale. Međutim, kada je policija stigla, umjesto napadača, privela je nas – aktivistkinje. U policijskoj stanici smo provele četiri sata prije nego što smo puštene, a nekoliko nas je novčano kažnjeno.
Ovaj incident otvorio je mnoga pitanja o tome kako se identitet žena percipira u našem društvu, naročito kada čak i organi reda optužuju i vrše pritisak na žene koje su žrtve napada. Prije ovog događaja objavile smo brojne članke o nasilju u porodici, koristeći podatke i svjedočanstva preživjelih, ali ovaj slučaj bio je kap koja je prelila čašu. Tada smo odlučile pokrenuti istraživanje o femicidu
S vremenom su mnogi počeli shvatati da je femicid ponavljajuća tragedija koja može pogoditi bilo koju ženu – prijateljicu, sestru, majku ili kćerku. Termin je od tada postao razumljiviji i šire prihvaćen
FOTO: Savija Hasanova
Kakve su bile reakcije u zemlji? Da li je bilo negativnih, a koje su bile pozitivne?
Reakcije su bile dvostruke: s jedne strane dolazile su s društvenih mreža i iz šire javnosti, a s druge strane od aktivista iz zajednice, istraživača te lokalnih i međunarodnih organizacija. Ova druga grupa reagovala je s entuzijazmom i pozitivnošću. Za mnoge od nas ovo istraživanje postalo je jako zagovaračko sredstvo koje je značajno doprinijelo promociji mjera za borbu protiv nasilja u porodici.
S druge strane, reakcije na društvenim mrežama bile su uglavnom negativne. Kirgistan je duboko konzervativno i patrijarhalno društvo, pa se svaki put kada se spomene nešto što uključuje „FEM“ ljudi uglavnom distanciraju od svega povezanog s FEMinizmom. Dobijale smo brojne komentare koji su okrivljavali žrtve, tvrdili da „nisu svi muškarci loši“, optuživali da se radi o „prozapadnim narativima“ te tvrdili da takvi problemi nisu relevantni za našu zemlju.
Međutim, s vremenom su mnogi počeli shvatati da je femicid ponavljajuća tragedija koja može pogoditi bilo koju ženu – prijateljicu, sestru, majku ili kćerku. Termin je od tada postao razumljiviji i šire prihvaćen.
Koliko je važno umrežavanje za novinare/istraživače/aktiviste koji rade na rodno zasnovanom nasilju?
Izuzetno je važno. Na ovakvim projektima ne možete raditi sami, jer su emocionalno i fizički iscrpljujući.
Kada smo radile na našem istraživanju o femicidu, imale smo prilično veliki tim. Programer je bio zadužen za scraping podataka, moja kolegica Anna i ja smo kreirale bazu podataka, dok je tim urednika i umjetnika izrađivao ilustracije. Čak je i Annin suprug pomagao u provjeri određenih podataka. Tokom cijelog procesa trudile smo se pružati maksimalnu podršku jedna drugoj, posebno zato što se radilo o periodu pandemije COVID-19, kada smo većinu vremena provodile u izolaciji. Bez podrške prijatelja i porodice, vjerujem da ne bismo uspjele završiti projekat.
Danas i dalje radim na raznim projektima vezanim za femicid i nasilje u porodici. Često se oslanjam na kolege novinare, aktiviste i istraživače za pomoć i podršku.
FOTO: Savija Hasanova