Na Osmomartovskom maršu u Sarajevu bio je neki potpuno drugi svijet. Nasmijan, hrabar, solidaran, pun nade i borbene vatre. Svijet sindikata, radničkih prava i dizanja glasa za sebe i druge. Svijet u koji, uz sva trenutna svjetska i lokalna događanja, nekako sve manje vjerujem.
Piše: Maida Salkanović
Obećala sam biti redarka na Maršu. Slučajno, u prolazu, ali riječ je riječ, ma koliko osjećala da se gripa vraća. Nije to izgovor. Dok se svijet raspada, dok sve manje prostora imamo za slobodu, imamo obavezu dići glas, pokazati da smo tu, pa da smo na samrti, a ne s nekom tamo prehladicom.
Kasnim pa uzimam taksi. Ovogodišnji slogan je “Hoću da živim od svog rada” pa se, simbolično, okupljamo kraj Doma sindikata. Taksistu zanima šta se to dešava. Objasnim. “Aha… A šta to tačno znači?”, pokušava da shvati. Objašnjavam – ženska prava, jednakopravnost, radna prava – ali vidim da ne dopire. “Vidite”, kažem, “rezultat toga su i sve češća ubistva žena.” To pali. “E, to ne podržavam. Da ne radim, i ja bih vam se pridružio”, kaže i nastavlja. “Ali, šta god da se desi, ima uvijek razvod, na sud i doviđenja.” Iskoristim priliku da mu objasnim kako se ubistva najčešće i dešavaju kada žena ostavi nasilnika ili izrazi želju da to učini, da je često ni sud ni razvod, a ni policija ne mogu ili ne žele zaštititi. Vidim da razmišlja, pa pokušavam dalje – ekonomska zavisnost, radna prava – ali ga već gubim. Ionako smo stigli.
Okupljaju se redari, organizatorice, a lagano već i ostali učesnici i učesnice. Već na prvi pogled za oko zapada struktura protesta. Žene, čini mi se, čine većinu, ali je veliki broj i muškaraca, domaćih i stranaca, svakojakih naglasaka, osoba raznih životnih dobi, djece, starijih, studenata i studentica, profesionalaca i profesionalki, radnika i radnica. Uhvatim razgovor dvije sestre koje sjede kraj mene dok čekamo da se svi okupe. Kako je vrijeme ramazanskog posta, jedna od njih spominje kako je ponijela iftar, mada su i organizatori osigurali osvježenje za prekid posta. Uđem u razgovor s njima, a one mi spomenuše da učestvuju u svim nedavnim protestima – od onih podrške studentima u Beogradu, preko onih zbog nesreće u Jablanici, pa tako sad i u ovom osmomartovskom.
“Dosadilo nam je više da niko ne odgovara za ono što uradi. Ako mi na fakultetu možemo odgovarati ako plagiramo rad, zašto ne mogu odgovarati i oni kad urade nešto mnogo ozbiljnije?”, kaže starija, a mlađa dodaje da na skupove dolazi u nadi da će se situacija u državi promijeniti.
Policajci i karanfili
Do pet sati već se okupila poprilična gomila. Nisam najbolja u procjenama, ali sigurno ih ima nekoliko stotina. Povlačim se na začelje, gdje je manje redara.
„Što je ovoliko policije?“, pita se žena gurajući dječaka u kolicima. „Znaju li oni nešto što mi ne znamo?“, zabrinuto me upita.
„To su njihove procedure, sigurnosne procjene i šta sve već ne – ukratko, da ih platimo“, pokušavam je umiriti.
Oko mene odjekuju slični komentari.
„Ovo su specijalci“, promrmlja neko u prolazu. „Ovamo državni udar, a oni nas čuvaju. Svašta.“
Ne znam kako je izgledala ta njihova sigurnosna procjena, ali policija, pogotovo u ovolikom broju, nije potrebna. Iz auta nam trube u znak pozdrava, s prozora mašu. Neki ljudi se i priključuju povorci. Prodavač karanfila prilazi djevojčici koja maršira s porodicom i daje joj jedan cvijet.
Dok stižemo u park kraj Historijskog muzeja, obraća mi se starija gospođa: “Izvinite, a hoće se ovo počistiti kad završi?” “Gospođo, mi smo počistili park i kad smo tek došli”, kažem joj uz smijeh, a ona pita ko su organizatori. Objasnim da se radi o neformalnoj grupi, da je uvezano više organizacija i pojedinaca, a ona me iznenadi. “Ja sam se s ulice pridružila. Bila sam na rubu suza kad sam vidjela, pogotovo ove razne ljude, i muškarce, i starije… Ponijela me energija.”
Na ulazu nas dočekuje “Ay Carmela” i ne mogu a da i mene ne ponese energija. “Mi smo protiv ugnjetača, i njihovih pomagača”, pjevana u jedan glas i u meni budi suze. “Želja nam je samo jedna, da fašista više nema”, vičem i ja, koja se rijetko kad uključujem u pokliče i slogane.
Da li nas to Soroš finansira?
Raspoloženje mi brzo mijenja poruka pristigla u Viber grupu za redare i redarke. “Evo pitaju nas ko je ovo organizovao, da li je Soroš.” Podsjetim se zašto sam skeptična prema mogućnosti bilo kakvih promjena. Ovih dana bijemo neke malo drugačije bitke. Kako da se borimo protiv propagande? Kako izboriti radnička prava u zarobljenom sistemu? Možda bi bilo lakše uzeti pušku i boriti se protiv jasno definisanog neprijatelja u šumi.
Pogledam oko sebe i vidim mnoga poznata lica. To su zapravo oni koji uvijek dižu glas za sve i svakoga. Viđamo se po protestima i ponekim kafanama. Ali, šta bi trebalo da se mobiliše jedna šira masa? Jasno određen cilj? Uvjerenost da se vrijedi boriti? Pravi trenutak?
“Živio sindikat!” prolama se gomilom, a ja razmišljam koliko je zapravo lako ugušiti ga, i radničko organizovanje, i solidarnost. Ovaj dan donio mi je sliku jednog drugog i drugačijeg svijeta, boljeg i solidarnijeg. Ali šta se dešava kad se marš raziđe, kad se slogani stišaju? Koliko smo spremni da taj svijet gradimo i mimo marša, u svakodnevnim borbama? U to još uvijek nisam sigurna.
